"Ti mene nosiš" Ivone Juke na FEST-u

Debitantski dugometražni igani film hrvatske rediteljke Ivone Juke (poznate po dokumentarnom ostvarenju Što sa sobom preko dana), Ti mene nosiš, kritičari su poredili sa delima Injaritua i Kješlovskog, ali činjenica je da je ovo unikatan film koji se retko viđa na našim prostorima. Rađen je u koprodukciji Hrvatske, Srbije, Slovenije i Crne Gore, što ga je kvalifikovalo da bude nominovan kao crnogorski kandidat za Oskara, ali i da se nađe u takmičarskom programu Srpski film na predstojećem FEST-u.

„Ti mene nosiš” je film komplicirane ali vrlo precizne i jasne strukture (jasne za svakog gledatelja koji za vrijeme projekcije ne čekira mailove, ne surfa po internetu i ne jebe ale po fejsbuku), traje dva i pol sata, ni minute više ili manje nego što bi trebao trajati, i predstavlja svojevrsnu zagonetku unutar hrvatske kinematografije. Ne samo da takvoga filma u posljednjih dvadeset i pet godina - a ni mnogo, mnogo prije toga - nije bilo, nego nije bilo zamislivo da bi ga mogle ponijeti i izdržati zagrebačke vizure, hrvatska društvena stvarnost i suvremenost,“ sumirao je Miljenko Jergović u vrlo pohvalnom tekstu o ovom filmu.

A pohvale su stizale sa svih strana- na festivalu u Puli osvojio je Zlatnu Arenu za najbolju fotografiju i najbolje vizuelne efekte, a mlada glumica Helena Beljan nagrađena je Zlatnom Brezom, dok je na festivalu u Herceg Novom nagrađen za najbolju režiju. Takođe je prikazan u Karlovim Varima gde je bio nominovan za nagradu East of West.  Već je scenario počeo da privlači pažnju- bio je odabran kao jedan od deset najboljih projekata za nemački masterclass eQuinoxe. Mnogi uvaženi stručnjaci pristali su da rade na filmu privučeni snažnom pričom, kao što su Norman Nisbet, majstor kolor korekcije koji je radio na Fon Trirovom filmu Melanholija i Teho Teardo, kompozitor muzike za film Il Divo Paola Sorentina.

U filmu se prepliću tri priče junakinja koje naizgled nemaju ništa zajedničko, ali ih povezuje popularna tv sapunica “Zatvorenici sreće”. Dora (Helena Beljan) je zanemarena desetogodišnja devojčica koja sanja o tome da postane fudbalski menadžer, a Zdravko Mamić joj je životni uzor. Njena majka (Nataša Janjić) radi kao šminkerka na sapunici, a otac Vedran (Goran Hajduković) nije dolazio kući četiri godine. Vedran se odjednom vraća i zbližava sa ćerkom- posebno kad ga instinktivno spase od policije koja se pojavljuje s nalogom za pretres.

Ives (Lana Barić) je rediteljka sapunice kojoj dani prolaze u brizi za dementnog oca (Voja Brajović) što joj sve teže pada. Nataša (Nataša Dorčić) je producentkinja serije, a i privatni život joj podseća na sapunicu. Trudna je sa drugim producentom (Sebastian Cavazza) za koga je vezuje samo posao, a mora da se nosi i sa njegovom bivšom ženom i sinom. Ugušena problemima, Nataša odlučuje da se suoči sa ocem sa kojim je odavno prekinula kontakt.

Ovo je film o jakim ženama, što je veliko osveženje budući da u regionalnoj, a i svetskoj kinematografiji ženski likovi obično ostaju tipizirani i nerazvijeni u odnosu na muške protagoniste.

“Često su me zvali za okrugle stolove s temom stereotipa žena u medijima. Ondje sam govorila kako je možda i veći problem što se ženu ne prikazuje u više identiteta. A što mi radimo u scenariju? Žena je, na primjer, doktorica. Ona je drukčija u odnosu s pacijentom, drukčija kad je nazove šef odjela. Drugi identitet ima sa sinom, mužem, ljubavnikom... Nažalost, mediji tu identitetsku raznolikost ne pokrivaju. Muškarce ne pitaju - kad ćete se ostvariti kao otac, ili - jeste li možda karijerom zanemarili obitelj? Natašin lik je izrazito multidimenzionalan, stroga je šefica, ali zna se za šankom zezati i popiti s nekim pivo... Htjela sam da imaju svaka svoju autentičnu priču, ali da su na neki način povezane.” izjavila je Ivona Juka u jednom intervjuu.